ELISA test

Enzimski povezani imunosorbentni test (Enzyme-Linked Immunosorbent Assay – ELISA) je uobičajeni analitički biohemijski test, koji su prvi opisali Engvall i Perlmann, 1971.^[1] Analiza koristi čvrstu fazu tipa enzimskog testa (EIA) za otkrivanje prisustva liganda (obično proteina) u tečnom uzorku, koristeći antitijela usmjerena na protein koji se mjeri. Eliza se koristi kao dijagnostički alat u medicini, biljnoj patologiji i biotehnologiji, kao i kontroli kvaliteta u različitim industrijama.

U najjednostavnijem obliku elizee, antigeni iz uzorka koji se testira pričvršćeni su na površinu. Zatim se na površinu nanosi odgovarajuće antitijelo, kako bi moglo vezati antigen. Ovo antitijelo veže se za enzim, a zatim se uklanjaju sva nevezana antitijela. U završnom koraku dodaje se supstanca koja sadrži enzim supstrat. Ako je došlo do vezanja, naknadna reakcija proizvodi prepoznatljiv signal, najčešće promjenom boje.

Izvođenje testa uključuje najmanje jedno antitelo, specifično za određeni antigen. Uzorak sa nepoznatom količinom antigena imobilizira se na čvrstom nosaču (obično polistirenska mikrotitarska ploča) ili nespecifično (putem adsorpcije na površinu) ili posebno (hvatanjem pomoću drugog antitela specifičnog za isti antigen, u tzv. "sendvič"-elizi). Nakon imobilizacije antigena, dodaju se detektirajuća antitijela, formirajući kompleks sa antigenom. Detekcijsko antitijelo može se kovalentno povezati sa enzimom ili ga samo može detektirati sekundarno antitijelo, koje je povezano sa enzimom putem biokonjugacije. Između svakog koraka, pločica se obično opere blagim deterdžentnim rastvorom kako bi se uklonili svi proteini ili antitijela koja nisu specifično vezana. Nakon završnog pranja, ploča se razvija dodavanjem enzimskog supstrata, da bi se dobio vidljivi signal, koji ukazuje na količinu antigena u uzorku.

Treba napomenuti da eliza-test može uklhučiti i druge oblike testova vezanja liganda, umjesto strogo "imunskih" testova, iako je naziv nosio originaln prefiks "imuno", zbog uobičajene upotrebe i historije razvoja ovog metoda. Tehnika u osnovi zahtijeva bilo koji reagirajući reagens koji se može imobilizirati na čvrstoj fazi zajedno s reagensom za detekciju, koji će se specifično vezati i koristiti enzim za generiranje signala kojeg se može pravilno kvantificirati. Između ispiranja, samo ligand i njegovi specifični vezivni dijelovi ostaju specifično vezani ili "imunosorbantni", pomoću interakcije antigen-antitijelo na čvrstu fazu, dok se nespecifične ili nevezane komponente ispiraju. Za razliku od ostalih spektrofotometrijskih formata za mokro laboratorijsko ispitivanje, u kojima se ista reakcijska posuda (npr. liveta) može ponovo upotrijebiti nakon pranja, ploče za elizu imaju reakcijske produkte imunosorbirane na čvrstoj fazi, koja je dio ploče, pa ih nije lahko ponovno iskoristiti.

1. ^ Engvall, E (22. 11. 1972). "Enzyme-linked immunosorbent assay, Elisa". The Journal of Immunology. 109 (1): 129–135. ISSN 0022-1767. PMID 4113792.